U skladu sa razvojem veštačke inteligencije (dalje VI) u ovoj deceniji se može očekivati da će usluge prevoza robe i putnika sve češće preuzimati osamostaljeni robotski sistemi – tzv. vozila bez vozača (driverless vehicle, autonomous vehicle, robotic car), budući da se već sada u vozila (tzv. software defined vehicle) ugrađuju kompjuteri, senzori i kamere sa ciljem da skreću pažnju vozaču i pomažu njegovo opažanje pri upravljanju vozilom (tzv. auto-asistenti). Očekivana pojava na putevima vozila bez vozača nameće potrebu da se tradicionalni model odgovornosti za štetu za radnje čoveka-vozača (štetnika) preispita tako što će se regulisati prelazak odgovornosti sa vozača i/ili imaoca vozila na proizvođača vozila bez vozača.